Dvorac grofa Jankovića

TZ   |   18.06.2018.
Dvorac grofa Jankovića

Postojeće zgrade dvorca u Suhopolju s parkom uokolo, ostatak su nekad velikog vlastelinskog kompleksa. Prve zgrade na mjestu današnjeg dvorca sagrađene su sredinom 18. stoljeća, u vrijeme kada je nastalo naselje Suhopolje, tada u sastavu vlastelinstva Vučin (Dominium Vuchin), a u vlasništvu grofovske obitelji Carffa. Grof Uto Caraffa prodao je vučinsko vlastelinstvo 1765. godine Carskoj komori i u sljedećih desetak godina, u vrijeme pripadnosti Carskoj komori, u Suhopolju su se dogodile značajne promjene: naziv mjesta promijenjen je u Terezovac, ondje se nastanio upravitelj cijelog posjeda i, što je najbitnije, sagrađen je veliki kompleks upravnih i gospodarskih zgrada. Glavnina današnjeg dvorca, tri postoje zgrade, potječu iz tog vremena. Naime, novi veliki kompleks vlastelinskih zgrada u Suhopolju dala je sagraditi Komora 1775. godine.

Sagrađen je na mjestu gdje su već od ranije postojale nekakve vlastelinske zgrade, no one su prilikom nove gradnje posve ugrađene i danas se njihovi ostaci razaznaju kao najstariji sloj u supstrukciji postojećih zgrada.

Jezgru novo podignutog kompleksa činile su tri zgrade – središnja jednokatnica s velikim mansardnim krovom i uz nju dvije okomito postavljene, samostojeće izdužene prizemnice.

U većini prostorija središnje zgrade bio je stan vlastelinskog upravitelja, a samo u malom dijelu prizemlja odvijale su se i upravne funkcije. Istodobno, u dva bočna prizemna krila prevladavali su različiti gospodarski sadržaji, ali su i ondje bile prostorije namijenjene za stanovanje visokih vlastelinskih činovnika – žitničara i glavnog računovođe. Uz središnje tri zgrade bio je i čitav niz najrazličitijih pomoćnih gospodarskih objekata – staje, drvarnice, nadstrešnice, sušionice, ostave ledenica i dr. Svi su oni bili raspoređeni i organizirani oko dva unutrašnja dvorišta, a cijeli kompleks bio je opasan zidanom ogradom s velikim ulaznim vratima. Dakle, Komora je u Suhopolju sagradila veliki kasnobarokni vlastelinski kompleks u kome su se, na zgusnutom prostoru i u najprisnijem kontaktu, ispreplitali stanovanje s najraznovrsnijim gospodarskim i upravnim aktivnostima.

Ubrzo nakon izgradnje u Suhopolju Komora je prodala vučinsko vlastelinstvo i ono je do kraja 18. stoljeća u vlasništvu plemićke porodice Jankovich de Pribert. Novim vlasnicima, da bi povremeno ili duže boravili u Suhopolju, bilo je prejako potrebno rafinirati stambenu funkciju postojećih zgrada i prilagoditi ih opremom i ukupnim ugođajem svojim staleškim zahtjevima. Stoga je nužno bilo prije svega eliminirati prljave gospodarske sadržaje iz neposredne blizine rezidencije, te cjelokupni ansambl ujediniti i oplemeniti hortikulturnim uređenjem okoliša, što je i realizirano na prijelazu 18. u 19. stoljeće.

Tri zatečene središnje zgrade u cijelosti su zadržane, nisu preoblikovane građevinskim zahvatima, a najvjerojatnije je samo glavna zgrada, jednokatnica s velikim mansardnim krovom pokrivenim šindrom, dolično opremljena u enterijeru. Svi dotadašnji pomoćni objekti i gospodarski sadržaji s južne strane uklonjeni su i na tim prostorima je uređen, kao i sa sjeverne strane, prostrani perivoj. Zadržano je ipak istočno gospodarsko dvorište, budući da je ono po svom položaju bilo dovoljno odvojeno od stambenog rezidencijalnog dijela, a uz dvorac i park sa zapadne strane izgrađene su velike konjušnice s manježom iza kojih su se nadovezali ostali gospodarski sadržaji.

Kompleks je, dakle, u prvo vrijeme vlasništva Jankovicha de Priberta, višestruko i očigledno promijenjen, uz relativno male građevinske zahvate, i dotadašnji golemi gospodarski pogon preoblikovan je u otmjeno plemićko sijelo – tipičan kasnobarokni dvorac okružen perivojem. Stilsku pripadnost baroku potvrđuju mansardni krov na glavnoj zgradi, proporcije, svodovi u svim prostorijama glavne zgrade, u prizemlju i na katu, kao i fasade.
Velikom obnovom i opsežnim građevinskim zahvatima, koje je poduzeo sedamdesetih godina 19. stoljeća tadašnji vlasnik terezovačkog posjeda Josip Jankovich de Pribert et Vuchin, temeljito je preoblikovana glavna zgrada dvorca. Obnova je izvedena ponajprije zbog dotrajalosti i starosti zgrade; najvjerojatnije su svodovi na katu već bili statički narušeni, na što upućuje činjenica da su uklonjeni i zamijenjeni ravnim stropovima. Objekt je temeljito izmijenjen. Kompaktno mansardno krovište je uklonjeno i izvedeno novo, doduše razvedeno ali jednostavno i puno niže krovište. Dograđena su dva nova rizalita uz sjevernu i južnu fasadu, terasa na sjevernom i drveni paviljon na južnom pročelju. U unutrašnjosti su na katu i dijelom u prizemlju izvedeni novi drveni stropovi umjesto dotadašnjih svodova, a staro drveno stubište zamijenjeno je polukružnim kamenim. Fasade su preoblikovane tako da je kordonski vijenac dozidan na postojeći barokni zid, čime je povećana visina zidova, a uglovi zgrade naglašeni su apliciranim Eklesancima” od terakote. Na sjevernom pročelju, povrh dograđenog rizalita, izveden je timpanon s velikim obiteljskim grbom.

Ovom obnovom potpuno je dokinuto dotadašnje barokno vanjsko obličje glavne zgrade dvorca – proporcije, mansarada, fasade, a u unutrašnjosti je nakon uklanjanja svodova na katu iščeznuo raniji ugođaj baroknog prostora. Zgrada je nakon obnove u cjelini pravi posljedak neostilskog ekleticizma – kompozicija složenih volumena s elementima klasicizma, a ti su oblikovani principi često primjenjivani pri gradnji vila u drugoj polovini 19. stoljeća. Sljedeću, ujedno i posljednju kvalitetnu dogradnju dvorca u Suhopolju, dao je izvesti Elemer pl. Jankovich – Beszan de Pribert et Vuchin uoči prvog svjetskog rata. Nakon smrti svoje supruge Ilke dao je najprije sagraditi neogotičku obiteljsku kapelu u dnu perivoja, a potom uz glavnu zgradu sa zapadne strane dograditi ulazni paviljon te urediti zabatna pročelja bočnih zgrada.

 

Prilikom ove intervencije na suhopoljskom dvorcu, najvjerojatnije pod utjecajem Milenijske izložbe u Budimpešti, odabrani su iz bogatog repertoara zakašnjelog romantizma i realizirani slikoviti neogotički dekorativni elementi – kruništa i tornjići, i to na glavnoj zgradi samo u segmentu novopodignutog ulaznog paviljona, dok su istodobno na čeone fasade obaju krila aplicirani neogotički stupnjevani zabati. Ova posljednja neostilska dogradnja segment je prirodan izravno na nešto stariju historicističku strukturu i formu (koja potječe iz 70 – tih godina 19. stoljeća), te posredno na starije slojeve iz vremena kasnog baroka.

Božica Valentić, prof. Tone Papić, dipl. inž. arh.

 

Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.